Fashion
Dugo vremena Kiki i ja smo odgađali planiranje djece samo zbog toga što smo čekali hoću li ja dobiti posao u struci za stalno. Konstantno produživanje ugovora nije mi ostavljalo niti jedan trag nade da će mi to u budućnosti donijeti sigurnost pa smo Kiki i ja na kraju odlučili da ćemo neovisno o tome krenuti u pokušaje jer bilo nas je strah da zbog tog silnog odgađanja ne zakasnimo. Kada sam ostala trudna bila sam sretna kao nikad u životu, ali nekako istovremeno tada je krenula i moja panika i briga šta će biti s poslom. Radila sam do osmog mjeseca trudnoće i nakon toga otišla, a nakon rođenja Mile odlučila da neću razmišljati o tome već ću svaki trenutak s njom iskoristiti do maksimuma i svakodnevno biti zahvalna što mogu biti s njom svakodnevno❤️
S vremena na vrijeme u glavi bi mi bio haos. Ja inače sve analiziram, a ovu temu sam još detaljnije obradila. Kako ću i šta ću nakon godinu dana...To mi je stvaralo dodatni osjećaj tjeskobe i zbog toga sam često imala napadaje panike i pitanja: Jesam li zbog toga neuspjeh? Kako ću joj biti uzor? Hoće li biti ponosna? Hoće li reći bravo mama? Kada bih se smirila i obrisala suze govorila bih si: pusti Hana, pusti to za kasnije. Pogledaj koje bogatstvo imaš u rukama. Snaći ćete se. Glavno da ste sretni i zdravi. Sve ostalo je bonus. Glavno da ste zajedno.
Pusti to za kasnije.
To kasnije došlo je sada hahaha
Nakon dugo razmišljanja odlučila sam šta ću.
Prije tjedan dana bila sam već gotovo pa sigurna da ću ovo cijelo ljeto provesti s njom na Krku i uživati do jeseni kada ću se posvetiti traženju posla...Aaaa onda je kao iz vedra neba došla vijest o jednom natječaju za posao kao iz snova. Najviše zbog toga što prozor naše kuće na Krku gleda u prozor tog ureda hahah Pomislila sam : ajme meni pa to je nevjerojatno. Zamisli da me Mila ovo ljeto gleda tamo?
Hmm. U isto vrijeme veselila sam se mogućnosti da tamo radim i istovremeno pomislila kako u tom slučaju mogu zaboraviti naše zajedničke jutarnje rituale ili kupanje od ranog jutra.
Rekla bih, prave hrvatske tragedije iliti paaaa tko je vidio tražiti posao prije ljeta?
Odlučila sam poslušati razum i pokušati jer što ako, pa je uslijedio tjedan u kojem sam između svega ostalog pokušavala i učiti. Bilo je jako teško, uz mnogo osjećaja grižnje savjesti, suza i žrtve.... i iako mislim da sam dala sve od sebe, nisam uspjela.
Zato ovim putem prije svega želim reći bravo svim mamama koje su uz bebice položile pravosudne, državne stručne i sve druge ispite i koje su se javljale na razna testiranja i prošle. Znam koliko je to teško i svaka vam čast na uspjehu. Ja se još uvijek pitam šta mi je trebalo to mučenje kada je bilo jasno kao dan da ne mogu sve te zakone naučiti ni ponoviti u tjedan dana ( eventualno da je bilo sve na zaokruživanje hahah), ali želim biti primjer Mili i naučiti je da uvijek da sve od sebe, čak i onda kada se neke stvari čine nemoguće ili čak i onda kada ne uspijemo. Možda mi je sve ovo trebalo da shvatim kako zapravo ipak više od toga želim još neko vrijeme provesti s njom i imati prvo slobodno ljeto u zadnjih deset godina. Možda svemir ima neki drugi plan za mene i možda nas ovaj ne odvede prema nekom da.
Da vam netko kaže da će vam prije uspjeha netko točno 50 puta reći ne koliko biste se zapravo veselili svakom sljedećem ne dok čekate da?
E pa evo, ja sam odlučila da se veselim ovom ne jer ovaj ne zapravo možda znači neki drugi da.
Između ostalog, znači dugo i toplo ljeto s Milom.
Aaaa ovaj njen osmjeh olakšao mi je da se i ja brzo nasmijem nakon ovog neuspjeha i da se zahvalim što mogu još nekoliko mjeseci odgoditi povratak u realnost i uživati još malo u čarima porodiljnog dopusta.