Fashion
I prije nego sam postala mama, javni prijevoz u Rijeci koristila sam jako često. Zapravo, oduvijek spadam u kategoriju osoba koje obožavaju javni prijevoz i koje misle da čak postoje i prednosti takvog prijevoza i smatram kako je on u našem gradu dobro razvijen s obzirom na sve uvjete.
Naravno da uvijek ima mjesta za napredak...ali do sada sam uvijek imala pozitivna iskustva s vožnjom autobusom u našem gradu koji teče. Koristila sam buseve kao studentica i kao radnica i trudnica i imala sam uvijek pozitivna iskustva.
Zaista smatram da ga svaki grad treba imati, a naročito onaj koji će 2020. biti Europska prijestolnica kulture i grad u kojem se svakodnevno nalazi oko 20.000 studenata.
Tijekom svih tih godina vožnje imala sam priliku vidjeti i neke nelagodne situacije u kojima su se našli neki putnici. Bilo je situacija u kojima starijim putnicima, trudnicama, osobama s invaliditetom ili osobama koje su imale uz sebe dječja kolica vožnja autobusom uopće nije bila jednostavna... Upravo o vožnji s dječjim kolicima počela sam razmišljati kada sam postala mama i pitala sam se kakva ću iskustva tada imati.... Taj dan došao je prošli tjedan kada smo se Mila i ja hrabro uputile u avanturu zvanu : vožnja autobusom s dječjim kolicima.
Kako inače imam blog hadoka.hr koji prati razne teme, uključujući između ostalog i putovanja s malom djecom često dobijem upite vezane za uvjete života u Rijeci i uvjete boravka turista u Rijeci s manjom djecom. Jedno od pitanja koje se uvijek ponavlja je pitanje vezano za uvjete korištenja javnog prijevoza u Rijeci, bilo da su postavljeni od strane ljudi koji žive u Rijeci i koji su nedavno postali roditelji, bilo da pitanje postave ljudi koji žive izvan Rijeke, ali koji bi posjetili Rijeku za vrijeme Adventa, karnevala ili tijekom ljetnih mjeseci.
I onda da bih im mogla odgovoriti na sva takva pitanja odlučila sam krenuti hrabro u avanturu zvanu: vožnja autobusom u Rijeci s bebom u kolicima. Za razliku od vožnje s tramvajem ili metrom ( što smo imali priliku vidjeti kada smo s Milom bili u Milanu), vožnja javnim gradskim prijevozom u Rijeci podrazumijeva samo autobuse i malo je izazovnija...
Autobusi na riječkim linijama razlikuju se na one starije koji imaju stepenice na svim ulazima i na one koji na svim ulazima imaju maleno povišenje u odnosu na nogostup. Upravo takvi autobusi idealni su u teoriji za osobe s invaliditetom ili sve one koji se žele voziti s dječjim kolicima. Nažalost mislim da i dalje ima previše autobusa koji imaju mogućnost ulaza samo sa stepenicama, iako je svakako pohvalno da je Autotrolej zadnjih godina proširio vozni park s autobusima koji voze na plin (što je pohvalno u vidu eko svijesti) i što su novi autobusi izgrađeni tako da su za osobe s invaliditetom i za sve one kojima je teško hodati po stepenicama lakše dostupni. Također, pohvalno je da su u takvim autobusima omogućeni i zasebni prostori (utori) u koje se takve kategorije putnika mogu smjestiti.
U teoriji novi autobusi omogućavaju vožnju svima, no u praksi mnogo je izazova takvim putnicima.
Za početak, nažalost još uvijek nije moguće znati unaprijed koji će ti autobus doći i hoćeš li ako si u toj kategoriji putnika moći ući sam u njega, bez ičije pomoći. Upravo zbog toga mi smo našu prvu vožnju s autobusom ostavile za kraj istraživanja grada jer smo znale da imamo vremena čekati takav autobus na jednoj od tri gradske linije koje su nam odgovarale za povratak doma. Nismo bile ograničene vremenom i bile smo spremne na čekanje. Međutim, ukoliko imate potrebu koristiti autobus onda kada negdje morate biti u točno vrijeme, opcija vožnje s autobusom nije najsigurnija jer ne možete znati hoćete li imati sreće pa će vam takav autobus doći brzo ili će proći nekoliko starijih autobusa prije nego dođe onaj u koji možete bez tuđe pomoći ( čitaj: podizanja) ući.
Mi smo imale sreću pa smo odmah pri dolasku na stanicu vidjele kako nam dolazi novi autobus i to dvojka koja ide na Trsat.
Bus se približavao Mrtvom kanalu, a mi smo bile u startnoj poziciji za još jednu riječku avanturu.
A onda je zaista krenula avantura.
Jer krenula je gužva. Mislim naravno da je gužva, nije da sam očekivala da neće biti ljudi i da ćemo biti same hahha
I u Milanu u metrou bili smo okruženi gužvom i gužva nije bila uopće problem, ali problem nije sama gužva, već drugi problemi koji se za putnika u/s kolicima u tom slučaju javljaju.
Naime, prostor ( utor) koji je u teoriji zaista odlično zamišljen i koji je predviđen baš za osobe s invaliditetom i dječja kolica nalazi se na sredini autobusa. Naravno da kada svi ljudi navale na ulaz autobusa, uopće nije moguće probijanje do tih srednjih vrata već u tim trenucima imaš dovoljno vremena samo da se koncentriraš kako da najlakše i najbrže uđeš. Ukoliko se ne uspijete pozicionirati u utor, a vjerojatno to nećete uspjeti, onda je najbolje rješenje da se za ugodnu vožnju postavite bočno uz vrata sa zakočenim kolicima tako da ljudi kraj vas mogu nesmetano prolaziti, a da opet budete zaštićeni od naglih promjena smjera vožnje, kao što je to u slučaju uzbrdica ili nizbrdica ili nekad neizbježnih naglih kočenja.
Kada ste ušli i nekako ste se uspjeli pozicionirati u autobusu, vrlo brzo postanete svjesni da vas čeka još jedan izazov, a to je potvrda vožnje. Naime, neovisno da li imate jednokratnu karticu (koju bi kupili npr i turisti u Rijeci) ili mjesečnu pokaznu kartu, sve putne karte nužno je potvrditi na aparatu koji se nalazi samo na prvom ulazu u autobus, odmah do vozača autobusa. Mislite li da je moguće probijanje do ulaznih vrata gdje morate potvrditi svoju vožnju da vam kondukter ne bi naplatio kaznu? Naravno da nije. To bi bilo moguće jedino da se vozite autobusom sa svega još nekoliko putnika. Međutim kada ste sami s kolicima takva akcija u gužvi jednostavno nije moguća. Naravno da se uvijek možete nadati da će vam uz ljubazno pitanje to napraviti netko od putnika ili naravno netko tko vam je u pratnji, ali cilj bi trebao biti da to možete napraviti i sami, zar ne?
Postavlja li se i vama pitanje kako bi se to moglo promijeniti? Meni da pa sam onda razmišljala kako bi se ta situacija mogla najjeftinije i najbolje riješiti? Kada bi se na primjer napravili vanjski aparati koji bi bili na stanicama (kao što je npr napravljeno na željezničkoj stanici u nacionalnom parku Cinque Terre) ili kada bi pak u autobusu pored svakog ulaza postojao aparat na kojem se može potvrditi vožnja i/ili opcija da (uz to) postoji i mobilna aplikacija s kojom biste mogli potvrditi vožnju i na kojoj bi pisalo na kojem ste ulazu ušli i koliko se dugo vozite...? Sigurna sam da bi se moglo naći još puno drugih ideja i zaista mislim da bi se ovaj problem u budućnosti mogao jednostavno riješiti...
Kada ste se nekako smjestili i potvrdili vožnju, možete napokon odahnuti i započeti uživanje u vožnji.
Mišljenja sam da je sama vožnja ugodna iako je puna uzbrdica i nizbrdica, ali upravo zbog toga i predivnog pogleda na grad i Kvarner ta autobusna linija u Rijeci zaista bi mogla biti atraktivna turistima kao što je to na primjer slična vožnja tramvajem broj 28 u Lisabonu.
Osim nekoliko situacija kada morate malo manevrirati s kolicima, zaista se sama vožnja može ocijeniti s visoko pozitivnom ocjenom, međutim kako se približavate kraju putovanja počinjete razmišljati kako ćete izaći i vrlo brzo shvaćate da je novi izazov pred vama.
Iako sam na ulazu u autobus sama mogla bez puno problema ući s kolicima u autobus, tek uz kratko podizanje kolica na prednje kotače, čim su se vrata autobusa na našoj stanici počela otvarati shvatila sam da nam izlaz neće biti toliko jednostavan. Zašto? Zato što autobus prilikom zaustavljanja nije bio u razini s nogostupom već je od ruba nogostupa bio udaljen otprilike jedan metar. Da je bio bliže ili čak i dalje izlaz iz autobusa bio bi jednak ulazu i bez ikakvih problema mogle bi izaći, no ovako je stvorena rupa koja je nažalost idealna samo za zaglavit...
U tih nekoliko milisekundi razmišljala sam što bi bilo kada bih se spustila dole s prednjim kotačima i odmah sam shvatila da ne bih mogla ni naprijed ni nazad pomaknuti kolica, a ta udaljenost je bila prevelika i da s prednjim kotačima krenem prema naprijed hvatati rub nogostupa. Naravno da je tu situaciju spasio ljubazan dečko koji je taman izlazio na istoj stanici kao i mi pa je uhvatio prednji dio kolica i pomogao nam da uhvatimo nogostup s prednjim kotačima...No, da slučajnog ljubaznog prolaznika nije bilo, bila bih prisiljena voziti se dalje sve dok ne bih vidjela da je autobus najbliže moguće u razini s nogostupom hahha. Mislim da bismo završile našu vožnju skroz kod dvorane Mladosti hahaha.
I to zaista nije problem kada ti se nigdje ne žuri i avantura s vožnjom u autobusu može trajati bez vremenskog ograničenja, no u situaciji kada možeš koristiti samo jedini gradski javni prijevoz postavljam si pitanje kako bi ta dodatna nepredvidljivost ( uz svu nepredvidljivost koju izlazak s djetetom i/ili kolicima i inače nosi sa sobom) utjecala na odlazak na primjer na unaprijed dogovoreni pregled u bolnici. Pritom, iako mislim da su autobusne linije koje spajaju lokalitete KBC-a Sušak i Rijeku odlična ideja, ta opcija zbog jako malih buseva koji uz to imaju i stepenice na oba ulaza/izlaza u slučaju vožnje u /s kolicima zaista nije najbolja opcija.
Naravno da se za sve takve potrebe za vožnju autobusom mogu koristiti klokanice ili marame ili se možete pak odlučiti i na vožnju taxijem i naravno da ćete se uvijek nekako snaći...
(Upravo vožnju sa taxijem najčešće sam do sada koristila, iako je to isto posebna priča jer se onda morate odlučiti da će vam dijete cijelo vrijeme koje mislite provesti u izlasku biti u jaju/autosjedalici ili se možete nadati da taxi ima jaje/autosjedalicu koju mogu dodati u auto uz najavu)
Sve u svemu, kao što sam na početku teksta naglasila, vožnja autobusom u Rijeci u slučaju da ste osoba s invaliditetom ili osoba koja putuje s dječjim kolicima, zaista po meni predstavlja izazov i mislim da na tom području ima još puno mjesta za napredak. Mene zanima kakva ste iskustva vi imali i kako mislite da se ovaj izazov može riješiti, a ja se zaista nadam da će se uvjeti vožnje jedinog javnog prijevoza u našem gradu s godinama poboljšati i da će postati ugodan za sve putnike.
Mi se nećemo predati nakon ovog prvog pokušaja već ćemo i nekom drugom prilikom krenuti hrabro u vožnju autobusom, a
ovim putem želim se zahvaliti svim putnicima s kojima smo bile okružene za vrijeme vožnje jer su svi bili ljubazni, strpljivi i susretljivi te su doprinijeli da Mila i ja uživamo u našoj prvoj vožnji autobusom.
Vama želimo puno sreće u vašim avanturama i sretan put.
Više informacijama o vožnji autobusom u Rijeci pogledajte na stranicama Autotroleja klikom na link ovdje.
