Moda
Prvo putovanje na koje smo Mila i ja otišle same i to putovanje u koje je uključena vožnja trajektom?
Da mi je netko to pričao, rekla bih mu da se šali. Ali, Mila i majčinstvo od mene su stvorili još hrabriju i samopouzdaniju osobu spremnu na nove uzbudljive avanture. U trenutku kada se javila ideja da s Milom i prijateljicom na jedan dan otiđem kod naše druge prijateljice na Rab, u par minuta u glavi sam odvrtila na brzinu sve neke scenarije o mogućim izazovima. Najbitnija okolnost bila mi je dojenje jer sam mislila: ok, sve dok smo zajedno, možemo to nas dvije.
Eh ali, nisam tada razmišljala o dosta bitnoj stvari. Kako ću nositi sama kolica od ulaza na trajekt do palube?
Tek kada smo već dogovorili taj master plan počela sam o tome razmišljati, pokušavajući se sjetiti jesam li ikad vidjela same roditelje sa bebama i kolicima na trajektu. I naravno da se nisam mogla sjetiti niti jednog primjera. Onda sam se pitala pa dobro kako se osobe sa invaliditetom popnu na vrh da bi im vožnja trajektom bila što ugodnija i također se nisam mogla sjetiti niti jedne takve situacije u ovih zadnjih 20 godina vožnje s trajektom. Kao i obično, odlučila sam sve nade položiti u dobar duh i volju osoba koje rade na trajektu, a sve naravno uz Kikijev blagoslov za takvom ekspedicijom.
Ujutro smo se dosta rano probudili kako bismo već u 7 krenuli iz Rijeke, a kako bi Mila sita krenula na put i kako bismo došli na vrijeme u Stinicu gdje nas je čekala P koja je bila član naše ekspedicije. Mila i ja smo spavale snom pravednika cijelim putem koji je Kiki odvozio i u Stinicu smo došli taman da Mila papa prije ulaska na trajekt kako bi šanse za ugodnu prvu vožnju bile što veće. P je znala da je ona dio plana b ukoliko se na nađe nijedan ljubazan djelatnik trajekta, međutim na njeno i moje oduševljenje već pri prvom koraku na trajket i moje pitanje mogu li nam pomoći, odmah su se organizirali i pomoć nam je bila tu. Naravno da sam odmah pitala kako osobe sa invaliditetom koje su u kolicima putuju trajektom pa su mi pokazali rampu na trajektu koja se prema njihovoj potrebi spušta i podiže ih na prvi kat. U tom trenutku bila sam tako ponosna i na njih i na našu džavu i na Rapsku plovidbu i na Jadroliniju jer barem na tom polju vlada razum, pogotovo jer sam često bila svjedok situacija u kojima oni ne mogu pristupiti nekim prostorima.Ljubazan član posade nosio je naša skupljena kolica, a ja Milu u autosjedalici koju sam izabrala kao prijevozno sredstvo iz više razloga. Prvi je bio upravo to penjanje na kat trajekta. Činjenica je da je sigurnija bila u autosjedalici dok smo se penjali po dosta širokim stepenicama, a dok nas je povjetarac ljuljuškao. Drugi razlog je bio taj što je plan bio da od I tata dođe po nas u trajektnu luku i otpelja nas do Lopara. Da sam htjela nositi i košaru i autosjedalicu sa sobom, to bi značilo da sam natrpana kao magarac i da ne mogu koristiti uopće obje ruke jer bi u jednoj držala nju u autosjedalici, a u drugoj ruci košaru. Kako je plan bio da se iz Lopara preko trajektne linije sa Valbiskom koja traje skoro sva sata vraćam sama s njom, takva ideja odmah je otpala. A pod treće, znala sam da Mila obožava autosjedalicu, da će se najbolje naspavati u njoj i da nikako neće proći više od dva sata da je u njoj bez vađenja i razgibavanja.
Nakon ugodnog razgovora i pentranja po stepenicama trajekta, smjestile smo se na otvorenom dijelu palube uz rub kako bi nam što manje puhalo, a Mila je svoju prvu vožnju trajektom zadovoljno prespavala. Pritom su oko nas bili svi ljubazni domaći i strani putnici koji su ju veselo promatrali tako da je i to pomoglo da se osjećam sigurno i opušteno. Drago mi je da smo upravo tu trajektnu liniju odabrale za prvu jer je i u najkraćem trajanju pa je to bila dobra priprema za puno dužu vožnju koja nas je predvečer čekala.
Dan na Rabu prošao je savršeno. Uz zvuk cvrčaka koji su je uspavljivali nakon svakog papanja, do ugodne temperature koja je tog dana bila nešto manja od onih užarenih lipanjskih vrućina, do naših najljubaznijih domaćina koji su mi omogućili najbolje uvjete za presvlačenje, hranjenje i popodnevni spavanac naše Mile. A Mila, Mila je bila isto super bebica. Spavala je u hladu borove šume dok je mama sa svojim prijateljicama nazdravila životu. Iako ovaj put podižući čašu sa bezalkoholnim koktelom. Zanimljiva je naša priča sa Milom i Rabom. Skoro pa godinu dana prije sjedili smo Kiki i ja sa I u tom istom preidvnom kafiću neznajući da je Mila već tada bila s nama. To je bio i naš zadnji zajednički izlet sa motorom koji je završio i sa najluđom vožnjom prema Rijeci jer nas je na trajektu ulovila nevera i bilo nas je strah da će se Krčki most za motore zatvoriti pa da nećemo stići doma do Rijeke. 20 minuta nakon što smo s veseljem došli u Rijeku i nakon što mi se boja u licu od straha vratila, zatvorili su Krčki most, a drugi dan Kiki je išao kupiti test jer smo tada već bili gotovo pa sigurni da sam trudna. Skoro pa godinu dana nakon tog ludog vikenda, sjedila sam na istom mjestu sa njom i nisam mogla biti sretnija. Predivan dan prošao je za tren, Mila je sve to super podnijela. Bilo joj je najbitnije da je sita, da odspava i da ima puno zainteresiranih uzbuđenih ljudi koji su jedva dočekali da je nose i maze. A onda se, baš kao i kada sam zadnji put bila u Loparu, sa krčke strane moglo vidjeti kako se vrijeme pogoršava. Kako se opet sprema nevera. Doslovno se iz sunčanog dana bez oblačka ne nebu pojavilo sivilo. Pomislila sam zar me opet čeka neka luda vožnja trajektom, po uzburkanom moru i valovima? Oooo da.
Ta trajektna linija organizirana je od strane Jadrolinije i inače traje skoro dva sata. Plan je bio jednak kao i prilikom dolaska na otok i naše prve vožnje trajektom. Znala sam da je za početak puta najbitnije da je sita i zadovoljna. Također kao i za vrijeme prve vožnje i djelatnici na ovoj liniji bili su jako ljubazni i pomogli su mi nositi kolica dok je ona bila u autosjedalici. U tim trenucima razmišljala sam o tome kako će biti lakše to izvoditi kada ona bude veća i kada budemo imala ona manja kolica za putovanja. Iako je nebo bilo puno sivih oblaka, osjećala sam se sigurnom jer je trajekt bio veći i bile smo u zatvorenom salonu smještene u separe gdje sam imala dovoljno mjesta. Sve je bilo mirno i spokojno. Mila je spavala i uživala za vrijeme vožnje sve dok jedan dečkić iza nas nije počeo plakati sve jače i jače. Za nekoliko minuta ona je prestrašeno otvorila oči i počela plakati pa je krenula akcija. Znala sam da smo tek za nekih pol sata u Valbiski, ponavljala sam si da je do sada sve super prošlo i da trebamo još samo malo izdržati. Dojenje ju je umirilo, a ja sam tada prvi put shvatila koliko mi u tim trenucima nije bilo bitno šta ljudi oko mene misle o dojenju na javnom mjestu i je li mi marama za dojenje u tom trenu pala i otkrila nas...Bilo mi je samo bitno da ona bude dobro, da se umiri, da bude opet zadovoljna i da nije prestrašena. Da, bilo mi je bitno i da njen plač ne uznemiri i ne smeta drugim putnicima. U tom trenu pomislila sam koliko bi bila dobra idjea da imam transparent na kojem piše sorry ili da sam im svima unaprijed podijelila paketiće u ime bebinog putovanja koje sam često znala vidjeti na društvenim mrežama. Ovoga bih se trebala sjetiti kada budemo putovali i drugim prijevoznim sredstvima. Nakon što se Mila malo primirila i moja glava je provirila na površinu, a potom su se i moji pogledi susreli sa pogledima drugih putnika. S jedne strane na nekim licima sam vidjela glumljenje ignoriranja ili uistinu ignoriranje situacije, a s druge strane dočekali su me neki osmjesi ohrabrenja koji su me dodatno umirili. Bilo mi je puno lakše nakon toga izdržati još neko vrijeme do dolaska u luku i bila sam jako sretna što smo to putovanje trajektom podijelile sa divnim suputnicima. Nakon što smo se iskrcale, po nas su došli moji mama i tata, a Mila je uskoro i zaspala negdje na putu do Omišlja koji je bio naša ljetna baza. Danas kada gledam slike od tog vikenda i kada razmišljam o tom putovanju znam da je odluka da krenemo u tu avanturu bila odlična. Osim divnih uspomena sa Milom, stvarno mislim da je u meni to druženje sa prijateljicama koje stvarno nisam dugo vidjela ( niti i ih uskoro vidjela) bilo potrebno. Kako bismo nadoknadile neke priče i događaje, kako bih malo pričala i o nekim drugim stvarima osim o bebolinastim temama i kako bi se smijale onako do suza kao i uvijek kada smo skupa. Mislim da su takvi trenuci potrebni za oporavak nakon poroda, babinja, prvih mjeseci nakon dolaska bebica jer je sretna mama uvijek i sretna beba, a svaka mama okružena svojim prijateljicama je svakako sretna.
Drago mi je da smo Mila i ja otišle na izlet i nadam se da se uskoro vraćamo na Rab sa tatom u društvu, a ukoliko se i vi spremate na samostalan put sa bebama možda će vam pomoći ove informacije:
- Trajekt za bebe do godinu dana je besplatan
- Odvje možete pogledati cijene karte za vas, starije dijete i auto te vozni red na liniji Rapske plovidbe
- Ovdje možete vidjeti sve te info za liniju Jadrolinija
- U separeima ima dovoljno mjesta da možete presvući bebu, da vam stanu sve stvari i da imate intimu prostora
- U zatvorenim prostorima uvijek je kafić u kojem možete kupiti hranu ili piće ako ogladnite ili ožednite
- Temperature u salonima su uvijek dosta niže pa je uvijek dobro ponijeti sa sobom čarapice, duže hlačice ili jaknicu da vama i bebi ne bi bilo hladno
- Dobro je na dohvat ruke odmah prilikom smještaja na trajekt staviti stvari koje bi vam mogle zatrebati ( kao što su marama za dojenje/ hrana/bočica vode/novčanik/mobitel/najdraža igračka)
- Ukoliko trebate bilo kakvu pomoć stvarno mislim da se sa povjerenjem možete obratiti svim ljudima koji rade na trajektu
- Budite hrabri, uživajte u svakom trenutku i snimajte što više uspomena
A ako imate više od jednog dana na Rabu, ovo su naše preporuke: - izlet brodom na Goli otok i Sv. Grgur pogotovo ako imate veću djecu jer tamo možete uživati u hranjenju jelena i bambića koji slobodno šetaju, a u neposrednoj blizini su i plaže na kojima ima malo ljudi
- Plaže Rajska, Livačina i nešto udaljenija gdje jma manje ljudi + hlad uz kavu u kaficu Pocco Locco
- Izlet do Raba, poglede sa tornjeva i pogled na Rab sa vidikovca Kamenjak gdje možete uživati u pogledu i u seoskom domaćinstvu
- Crseshendo pizza
- Vrijeme za roditelje uz koktel u Bamboocho
Sretan put vam želimo.