Moda
Prije godinu dana bila sam na poslu u uredu, otvarala mailove i pila čaj od brusnice koji sam u trudnoći zamijenila kavom....sve je izgledalo kao još jedan uobičajen dan na poslu.
Međutim, nakon Kikijevog poziva više ništa nije bilo isto.
Nazvao me da mi kaže da je Vlado, njegov tata preminuo...
Znali smo da je loše, već danima je tada bio u bolnici, a nekoliko dana prije toga tražio je Kikija i taj njihov susret izgledao je kao posljednji...ali nikad nisi dovoljno spreman na trenutak kada ti netko drag premine
Suze su mi krenule odmah nakon tog poziva, mazila sam Milu u trbuhu i pokušavala sam si govoriti da moram biti jaka i snažna i zbog nje i zbog Kikija i zbog Nade i zbog toga što se više nije mučio...
Ali bilo je teško suzdržati suze...
Kiki je nedugo nakon tog poziva došao po mene pa smo zajedno s njegovom mamom išli do bolnice kako bi se prikupila cijela dokumentacija.
Bilo mi je lakše što sam s njima. Da sam ostala na poslu ili da sam išla doma bilo bi mi puno teže da sam sama....
Cijeli taj dan, ma svi ti dani prošli su u nekoj magli, u snažnim zagrljajima, u suzama...
Dok se Vlado borio zadnjih godina protiv bolesti, unuci su bili ono što smo mu uvijek isticali kao razlog za borbu...bio je jako sretan kada je saznao da će postati djed i kada bi mu bilo teško znala sam mu reći...
pa Vladooo morate se boriti...tko će s njima igrati nogomet po livadi...
Međutim, bolest je bila brža....
Tih dana nakon što nam drage osobe odu nekako misli same od sebe vraćaju zajedničke uspomene...
i prvo upoznavanje i kako me zvao tikvica jer mi je Nada uvijek radila tikvice kada bi kod njih išla na ručak i kako je plakao na našem vjenčanju s mojim tatom i kako se iznenadio kada je za Božić dobio veliki kolut sira koji je jako volio ....i kako smo rekli da ćemo jednom kada dođu unuci svi zajedno nazdraviti sa Portom - vinom koji smo donijeli s putovanja u Portugal prije 10 godina....suze idu, srce gori...
Tih dana svi su govorili : da je barem dočekao da Mila dođe...ali ja sam im svima govorila da sam sretna jer je barem znao da ona dolazi i sigurna sam da su se oni sve dogovorili.
Mislim da bi u svakom trenutku njegov odlazak bio bolan jer da je dočekao njen dolazak, onda bi svi govorili: da je barem dočekao njen prvi osmijeh, korak ili trčanje za loptom po livadi...u svakom trenutku odlazak bi bio bolan.
Ovako, koliko god teško to bilo, zaista mislim da je on odabrao taj trenutak znajući da će nam svima biti fokus na Mili i da ćemo uz njen dolazak lakše prevladati njegov odlazak.
Tih dana držale su me misli kako moram biti snažna zbog Mile...
Tek kada je netko počeo pričati o tome gdje ću biti za vrijeme sprovoda, shvatila sam da oni svi misle da ja neću ići s njima...ali ja sam osjećala da je bolje da idem.
Znala sam da će i meni i Kikiju biti bolje ako smo zajedno....
Bilo me strah da će sav taj stres, sva ta tuga i bol utjecati na Milu i zato sam tih dana pokušavala što više meditirati i razmišljati o budućnosti i o svemu što nas čeka....
Znala sam da nije dobro da blokiram suze ili tugu, osjećala sam da je bolje da pustim osjećaje i bol, da ništa ne zatomim...
Osjećala sam da će i ona u trbuščiću shvatiti da su ti osjećaji prolazni i da je to mami potrebno proći da ima snage za dalje.
Na sprovodu smo se Kiki i ja držali za ruke, većinu vremena provela sam s drugom rukom mazeći Milu u trbuhu....to mi je pomagalo da ostanem svjesna, da u svakom trenu znam da iako je teško, iako je bolno, u sebi imam novi život koji se rađa....
Nakon sprovoda svi smo se okupili i bili zajedno...prepričavali smo sve njegove priče i smijali se njegovim životnim anegdotama.
Bilo mi je tako drago da sam tamo. Bilo mi je drago da smo svi zajedno. Bilo je puno lakše tako nego da sam cijelo to vrijeme sama doma.
Ljude koji nas napuste ništa ne može vratiti, tuga ne može samo tako nestati, ali naći razloga za dalje uvijek ima....
Trenutak koji je nama pomogao za dalje dogodio se na povratku iz Poreča u Rijeku.
U autu smo bili Kiki, Nada i ja i taman smo izlazili iz njegovih Varvara, kad je Kikiju zazvonio mobitel.
Nevjerojatno, ali baš u tom trenu nazvali su nas iz dućana da su nam došla kolica koja smo naručili za Milu.
Nismo mogli vjerovati koji tajming.
Znala sam da su se Vlado i Mila sve dogovorili...to je samo bio znak...
Drugi dan išli smo po kolica i svi smo bili doma kod nas. Zajedno smo sve raspakirali i složili i zamišljali kako ćemo u njima uskoro šetati Milu
....to nam je pomoglo za dalje.
Kada je Mila došla na svijet, moji su s Nadom na Krku otvorili Porto i nazdravili...znam da je i on gore nazdravio i bio sretan.
Teško je svaki dan boriti se sa gubitkom, ali Mila nam je svima donijela sreću. Još i više sada zahvaljujem na svakom danu koji provodimo svi zajedno.
Danas smo se doma čuvale od viroze, pile njegov najdraži čaj od lipe i pričale o njemu...i uvijek ćemo joj pričati o njemu.
Pričati joj o njegovoj ljubavi prema nogometu, naučiti je raditi njegova omiljena jela... pandišpanj, gulaš i bobiće
i voditi je k njemu u zemlju snova, u njegovu zemlju Istru...
Volimo te puno nono Vlado
Mila Kiki i Hana