Kako je Mila došla na svijet

Iako smo cijelo vrijeme mislili kako će porod krenuti nekim dramatičnim događajem, kao što je  puknuće vodenjaka dok šetamo u Kostreni ili dok jedem sladoled na Trsatu, Mila je odlučila doći kao prava dama, sa stilom uz malo kašnjenja.
Prognoze za  termin njenog dolaska  bile su  od 1.4. do 7.4. kada joj je bio službeni termin, a u vrijeme kada je ove godine bio Uskrs. Svi smo mislili da će Mila biti naš uskršnji zeko (i naravno da smo kupili kostim na zeca i zečje papučice Hehe), ali ona je htjela  pustiti mamu da uživa u uskršnjim delicijama, goranskom nadjevu, jajima i mladom luku i odlučila doći malo kasnije.
Trenutak kada dođe 40. tjedan trudnoće, a još uvijek nema ni o od  otvaranja, puknuća vodenjaka, a niti kontinuiranih trudova, počneš se pitati još više nego prije je li sve u redu, zašto bebica još nije došla i kada će doći. Čak i ako se sam to ne pitaš, uvijek će se naći netko tko iako vidi i zna da još nisi rodila, ipak postavlja pitanje kada će se roditi vaša bebica. Pa onda uz sva objašnjenja koja pokušavaš i sam naći, ista se trudiš prenijeti i onima koji ta pitanja postavljaju. Za to vrijeme radiš sve da bebica napokon i dođe. Skačeš po pilates lopti, ideš po stepenicama, hodaš (gegaš se) najviše ikada u životu i nadaš se da će baš to pomoći.
Nakon što prođe službeni termin, kod nas u Rijeci je  pravilo da svaki drugi dan  odlaziš u bolnicu na pregled sve  dok bebica ne započne svoj dolazak  ili oni odluče potaknuti bebicu na izlazak. S obzirom na to da je ona mogla doći u bilo kojem trenutku, sve stvari i torbe za rodilište  bile su  spremne  i svaki dan smo započeli  kao da je baš  taj dan, dan d .  Nakon prvog pregleda u subotu i informacije da se i dalje ništa ne događa, naručeni smo na pregled u ponedjeljak. Do ponedjeljka sam radila sve da ju potaknemo da dođe, ali stvarno sam osjećala da će ona sama odlučiti kada će doći. 
Tijekom noći s nedjelje na ponedjeljak počela sam osjećati bol u trbuhu i  donjem dijelu leđa i shvatila sam odmah da je ta bol malo drugačija od onih nepravilnih trudova koje sam znala osjećati od 38. tjedna na dalje.
Znala sam da u ponedjeljak ujutro imamo zakazan pregled pa mi je to pomoglo da se osjećam sigurnom jer ću biti pod nadzorom. Ujutro nakon buđenja bolovi su bili sve jači, a šokirala sam se kada sam ugledala sukrvicu  i jedva sam čekala da dođemo u bolnicu. 

Na ctg uređaju trudovi su bili vidljivi, međutim i dalje sam bila zatvorena pa je doktor Frančišković, sada mogu reći na moju sreću, predložio da ostanem u dnevnoj bolnici. U tom trenutku nije mi bilo svejedno. Razmišljala sam o tome kako bih rađe bila kraj Kikija doma na kauču ili u negdje u  šetnji i kako bih voljelaa da  imamo negdje dramatično pucanje vodenjaka...Sve prije nego da sam  u bolnici, ali znala sam da mi tamo mogu brže pomoći ako porod (napokon) krene. 

Od trenutka kada su me smjestili u bolnicu pa sve do sljedećeg  dana imala sam konstante trudove koji su se pojačavali svakim satom. Bilježila sam ih u bilješkama u mobitelu da bih mogla pratiti razmake i svaki put kada bih pomislila da su ili prestali ili krenuli prema konačnom cilju, njihov tijek bi se promijenio. Svakih  sat vremena bila je drugačija razlika. Jedno vrijeme  razmak se smanjivao od  10, 8, pa na  6 minuta  pa bi onda sljedećih sat vremena  bilo  7, 5 pa 4 minute pa onda nakon toga 6,5 pa 4 minute. Sada kada gledam te bilješke ne mogu vjerovati da je toliko trajalo i da je bilo tako učestalo. Nije to bila neizdrživa bol (jer sada puno drugačije definiram što znači bol Haha), ali bilo je bolno jer je trajalo dugo i jer je sukrvica bila prisutna cijelo vrijeme pa je uz tu bol u mojim mislima vladao i strah zbog čega je tako obilna i dugotrajna jer do tada nisam ni čula ni vidjela za taj primjer. Tijekom noći nisam oka sklopila jer sam cijelo vrijeme brojila i disala. Sva sreća da smo Kiki i ja išli na tečaj  i u Dom zdravlja i u KBC gdje su nas učili koje metode disanja nam mogu pomoći prilikom trudova pa sam imala mogućnost isprobati sve tehnike za to vrijeme i otkriti koja mi je najlakša. Tijekom dana i noći često su me stavljali na ctg kako bi pratili bebicu, ali me (od tog jutra u ponedjeljak)  nisu pregledali pa nisam  znala jesam li otvorena ili ne. Cijelo vrijeme sam razmišljala Bože moj ako nisam sada otvorena kolikoooo to može potrajati tako.
Potrajalo je. Noć je bila OMG i jedva sam čekala jutro. Jutro je donijelo sunce, ali ne  i smanjenje bolova tako da sam tada već shvaćala da je to to i da je sva sreća da sam smještena na 4. katu dnevne bolnice.
O tom 4. katu čula sam sve najbolje, a ovo mi je bila prilika i da sama osjetim kakva je situacija.  Sestre koje tamo rade su  jako ljubazne, susretljive i paze da se svi osjećaju sigurno i sretno. S obzirom na to da su na tom katu smješteni svi koji imaju bilo kakvih tegoba tijekom trudnoće i prije poroda i vrijeme posjeta je puno fleksibilnije, tako da je  Kiki  već oko 13 sati bio na putu prema nama. U 14 sati napokon sam išla na pregled gdje nam je doktor Finderle  rekao  da sam otvorena 6-7 cm i da idemo odmah u rađaonu. Prva pomisao mi je bila hvala Bogu da je neprospavana noć imala smisla i rezultirala uspjehu, ali već druga pomisao je bila: omg to je to. U boxu gdje smo bili smješteni dočekala nas je babica Sabina Manestar koja je jedna od najdivnijih osoba koje sam upoznala u životu. Takva osoba  stvorena je za posao koji radi. Osim stručnih savjeta, pružala nam je cijelo vrijeme osjećaj sigurnosti  u tim iznimno emocionalnim  trenucima. Trudovi su se pojačavali, a ja sam držala Kikija za ruke koji mi je gledajući ctg uređaj prognozirao vrijeme završetka, odmora između i dolaska sljedećeg truda. Te najave trudova su mi puno pomogle, kao i vrijednosti jačine trudova jer sam shvaćala da se sve više povećava i da je bol koju sam noćas i jutros osjećala bila minimalna haha.  Osim što je su  babica i doktor Finderle  koji mi je nakon nekog vremena i  probušio vodenjak bili top i Kiki je bio top topova. Znala sam da će biti uz mene i da će mi pomoći, ali nadmašio je sva moja očekivanja. Nakon ovog iskustva moja preporuka bi svakako bila da sa sobom imate osobu od povjerenja koja će vam pomoći u tim trenucima. Čak i kada bismo se samo pogledali bez izgovorene ijedne riječi to mi je značilo sve. U trenucima disanja kroz trudove i početka tiskanja kada mi je od boli koncentracija opadala on je uz babicu bio taj koji mi je govorio kako da dišem kako su nas učili i kako da mi bude što lakše. Kao posljedica pomoći koju mi je pružao, ostali su mu tragovi od zabijanja noktiju u ruke pa smo se zezali da će sljedeći put uzeti motorističke rukavice. E upravo to. Sljedeći put?

Trudovi su postajali sve češći i jači, krenuli smo na tiskanje pa mi je dan i  drip koji su pustili da počne funkcionirati i da ubrza cijeli proces. S obzirom na to da su prognoze bile da će Mila biti veća beba, babica i doktor Ćerimagić  dali su mi injekciju i procijenili da je bolje da me režu nego da popucam jer je nakon rezanja lakše šivanje. Jedan od najemotivnijih  trenutaka  bio je trenutak kada su mi rekli da se vidi jedna malena glavica s crnom kosicom. Ajme meni.  Tada sam još više postala svjesna da je upravo to  naša Mila i rekla sam samoj sebi da dam sve od sebe da nam što prije dođe. Nakon toga nekoliko  sam puta snažno i dugo tiskala i odjednom ispred nas stvorila se Mila. Sada opet plačem kada se sjetim tog trenutka čarolije života. Trenutka kada se prvi put pogledate, kada čuješ njen prvi plač, scene kako joj Kiki reže pupčanu vrpcu ( dok ga ja slikam hahha)  i kada ti je prvi put stave u naručje. Gotovo mi je nezamislivo, sada tjedan dana nakon, da je ovdje kraj mene, s lijeve strane od kompa dok ja pišem njenu priču, a da je prije tjedan dana bila u mom trbuhu. Jedino što mogu reći je zahvalnost. Zahvalnost na životu, zahvalnost na njoj, a suze mi i dalje idu.
Naslikavali smo je i snimali cijelo vrijeme, na telefon puštali obitelji i prijateljima njen plač i koristili mogućnost facetime i wa videa kako bi je i oni vidjeli po prvi puta. Nakon što su je izvagali i malo isprali doveli su nam je opet na moja prsa kako bismo probali  prvi podoj koji nam je  babica objašnjavala. Za to vrijeme oni su započeli proces šivanja za koji su me mnogi prije upozoravali da boli i da je nekima i gori nego porod, tako da sam razmišljala o tome da budem koncentrirana da im kažem da mi prije toga obavezno  daju još jednu injekciju. I taman kada sam se spremala na tu rečenicu, oni su mi sami rekli da će mi dati injekciju tako da mene taj dio nije bolio niti sam to osjećala, jedino sam se refleksno micala, ali s obzirom na to da oni to jako lukavo rade dok je bebica na vama kojom ste opčinjeni, ništa u tom trenutku vas drugo ne zanima. Nakon otprilike pol sata koje smo zajedno proveli u boxu bebicu su odnijeli na obradu,  Kikija su poslali po  stvari koje su me čekale u dnevnoj bolnici na 4. katu, a mene su vozili na 5. kat dok sam se nadala da će moje iskustvo sa sestrama na 5. katu biti pozitivnije i ljubaznije od komentara kojih sam se do tada naslušala.
(O tom iskustvu, uvjetima  smještaja i lekcijama koje sam naučila u prvim satima sa Milom  mislila sam pisati u drugom postu jer zaslužuje posebnu temu.)
Vrijeme dok je nisu donijeli natrag iskoristila sam na javljanje obitelji i prijateljima, a kako sam još uvijek bila pod adrenalinom i iako jako umorna od dana prije nisam mogla uopće spavati, krenula sam  zapisivati dojmove s poroda jer su me svi pitali kako je bilo, a ja sam mislila kako ću već ujutro zaboraviti kako je bilo. Upravo pitanja vezana za porod i sama sam ispitivala sve one koji su kroz to prošli jer sam kao i cijelo vrijeme trudnoće, smatrala da što više pročitam i naučim o trudnoći i porodu  bit će mi lakše. I da, iako je sve individualno i praksa je drugačija od teorije, takva  saznanja uistinu mogu pomoći. Ako ništa, barem pomažu od straha od nepoznatog jer nakon što čuješ više verzija priča, upoznaš se sa strahom  i to ti pomaže da se  manje bojiš.
Upravo to i je razlog pisanja ovog članka jer se zaista nadam da će i moje iskustvo pomoći onima koje to tek čeka. znam da sam ja svaki put kada bi mi netko pričao svoje iskustvo zamišljala kako će meni biti. Želja mi je bila da bude prirodan porod, bez epiduralne, bez pucanja i da bebica bude dobro. Kada su me pitali kako bih htijela roditi i koje želje imam rekla sam da bih voljela imati što prirodniji porod, ali da apsolutno pristajem na koji  god postupak za koji oni smatraju da je potreban.
Iako je svako iskustvo poroda različito i svaki porod je individualan meni su pomagale pozitivne priče  o porodu za vrijeme trudnoće ili savjeti  drugih ljudi koji su kroz to prošli. Također, cijelo vrijeme sam razmišljala i  o razvoju zdravstvene usluge koju mi   danas imamo  u bolnicama za razliku kada su žene rađale u pećinama ili polju. Da, ovo je misao koja me svaki put tješila kada bih osjećala strah.
Pa ako  su one tada mogle roditi  valjda onda možemo i mi danas.
Ta misao, kao i vjera da je priroda sve to odlično smislila olakšali su mi trenutke koji su inače mogli završiti s napadajima panike.
I za kraj, da se vratimo na pitanje : Sljedeći put? To pitanje postavio mi je Kiki odmah nakon što je sve završilo jer ja cijelo vrijeme govorim da želim troje djece.
Odgovor je bio da. I  njegov hehe. I da, i dalje to mislim i želim što znači da onda zaista i u mom slučaju vrijedi ona da se bol brzo zaboravi u onom trenutku kada vam dođe bebica.
Da, opet bih voljela da uspijem imati prirodan porod,  da Kiki bude sa mnom i da imamo iste  liječnike i babicu, a jedino što bih još voljela je da se do tada napravi nova bolnica i novo rodilište kako bi uvjeti poroda i boravka u bolnici bili još bolji. S obzirom na to da je to planirano kroz nekoliko godina, možda ćemo se  tada, ako ne uranimo,  uputiti u rodilište na Sušaku. 

Mame, budite hrabre kakve i jeste. Slušajte upute osoblja. Razmišljajte pozitivno i o tome kako ćete uživati sa svojim bebicama. 
Uživajte u svakom trenutku i želim vam puno sreće.
Puno vas vole Mila, Kiki i Hana.