<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=325673730927992&ev=PageView&noscript=1" />

Nakon 23 mjeseca dojenja, ovo je naša priča o prestanku i dok mi suze idu dok pišem ovaj tekst, sretna sam i zahvalna što smo imale predivno iskustvo prestanka, a ovaj tekst pišem kako bih olakšala svim mamama koje se boje, sumnjaju i brinu kako će to proći. Nadam se da će vam naša priča pomoći na vašem putu. 

 

Kao sto je svako dijete različito, tako je i svačija priča s dojenjem različita. 
Nekima je iskustvo sveukupno pozitivno, neki su probali, ali im nije bilo pozitivno, a neki su se borili svaki dan iznova i iznova s novim izazovima da što duže izdrže, da sto duže traje, da nastave dalje i da iskustvo bude pozitivno i za bebu i za mamu. 


Naša priča s dojenjem je kombinacija svega navedenog. Ukratko, početak dojenja je bio pozitivan, u strahu, u brizi, s ranicama, ali pozitivan. 

Najviše zahvaljujući pripremi, primalji, Rodama i sveukupnoj mojoj edukaciji. Sredina, pogotovo period s izbijanjem zubića, iznimno izazovan i pun emocija, uz preživljavanje skokova u razvoju, blistera, zastoja, štrajkova, ugriza, čestih upala zbog promjena ponude i potražnje...


Od početka dojenja, kada nisam znala koliko će to trajati i kako će izgledati, razmišljala sam kako jednom, kada dođe kraj, zaista želim napraviti sve što mogu, da nam prestanak ne bude šokantan, nenajavljen i iznenadan.

Kada sam prije nekoliko godina na Pinterestu pronašla slike zadnjih podoja to me toliko oduševilo da sam htjela doživjeti takvo iskustvo prestanka dojenja: koliko toliko organizirano, pripremljeno, najavljeno i sačuvano fotografijom za uspomenu. 
Naravno da na prestanak dojenja ne možemo potpuno utjecati i zato sam tu sliku čuvala u glavi, bez pritiska, ali s nadom da ćemo i mi takvu priču doživjeti. 


Bilo je trenutaka kroz naše dojenje kada sam mislila da to nećemo moći napraviti u pozitivnom tonu. Najveću brigu oko dojenja donijeli su nam zubići koji su Mili počeli izbijati s 5 mjeseci i od tada je bilo nepredvidljivo prognozirati kada joj dojenje ublažava bol, a kada joj je zbog izbijanja preteško dojiti. 

S 8 mjeseci imali smo velike izazove s ugrizima, s ranicama i s upalama, koje su se stvorile zbog preskakanja redovnog broja i ritma dojenja. Jedan dan bi npr dojila više puta pa bi se mlijeko po principu ponude/potražnje nakupilo u većoj količini koja joj već sljedeći dan na primjer u to vrijeme nije bila potrebna. U tim trenucima morala sam raditi sve kako bih spriječila upale. 

Najbliže prestanku bili smo s 11 mjeseci kada su joj izbijali zubići i kada me u toj boli, ugrizla najjače do tada što mi je stvorilo blister, a onda posljedično  i upalu. To popodne sam toliko plakala jer smo preskočili nekoliko podoja do tada...ona je odbijala dojenje zbog boli, a mene je toliko boljelo da nisam uopće mogla zamisliti nastavak dojenja. 

Nikad neću zaboraviti taj dan kada smo nakon neuspješnih pokušaja dojenja i uspavljivanja  krenuli u šetnju Kostrenom kako bi prikupili pozitivnu energiju i kako bi ona možda mogla malo odspavati u kolicama koje je uvijek voljela..... i kada sam plakala zbog svega što je to nosilo sa sobom. 

Plakala sam zato što sam vidjela koliko joj je dojenje pomagalo u tim trenucima boli i htjela sam joj pomoći iako je meni bilo bolno od ugriza. 
Da tada nisam uspjela riješiti blister i upalu zahvaljujući divnojhttps://www.instagram.com/lidave_lifestyle/. koju sam upoznala preko Instagrama  i njenom savjetu s iglicom

https://www.roda.hr/portal/dojenje/problemi-i-poteskoce-u-dojenju/mlijecni-blister-sto-je-to.html

, da Kiki tada nije bio kraj mene, da ona nije jedva dočekala poslije toga podoj...to popodne sigurno bi bio naš kraj koji bi izgledao potpuno drugačije nego što sam ga zamišljala i čemu sam se nadala.  I zbog nje i zbog sebe. 

Znam da se jako velik broj mama susreo upravo s takvom vrstom završetka i znam da to nije lako jer sam i sama prošla nekoliko takvih situacija, ali ono sto želim naglasiti je da je meni prvenstveni cilj uvijek bio da prekinemo onda kada jedna od nas više nije sretna s tim. Koliko god to teško bilo, znala sam da ću prestati onda kada vidim da to više ne usrećuje ni mene ni nju. 

Nije cilj dojiti i biti nesretan zbog toga. 
To mi je bilo cijelo vrijeme u glavi. 

Nastavljamo ako nas to čini sretnima,  a ako nam to više nije sreća, mir, naše vrijeme i uživanje, onda  ćemo sreću i mir pronaći na drugi način.  

Dojenje je zaista jedna posebna bliskost i  jako sam sretna da smo ju doživjele, ali je dojenje i proces u kojem je jako bitno da je mama psihički što mirnija i sretnija i zbog toga sam znala da je za početak to najbitnije, a onda sve ostalo. 

Kako je Mila rasla i mijenjala ritam spavanja i podoja, došle smo do toga da je s 14 mjeseci imala jedno popodnevno spavanje koje je ( uz neke iznimke) bilo jedino dnevno vrijem e za dojenje, uz noćno koje je bilo cjelonoćno hehehe. Najčešće zbog već spomenutih  izbijanja zubića koje je Mila uvijek jako osjećala. 

S njenih 18 mjeseci ja sam preko noći doslovno dobila priliku za posao koji sam prije nekoliko godina sanjala i to je bilo prvi put da sam počela razmišljati o prestanku dojenja. Tada sam odlučila da ćemo izbaciti popodnevno i da ćemo ostaviti noćno dojenje najviše zbog zubića. Doslovno sam u četvrtak prije popodnevnog spavanja dobila poziv, u petak išla na razgovor za posao, a u subotu je ona prvi put spavala popodne kod mojih roditelja. Bila je prestrašena, u strahu, malo je plakala, ali uspjela  je zaspati mojoj mami....Puno smo joj svi pričali, tješili je, grlili i mazili. U nedjelju smo izdržale same bez popodnevnog dojenja, a u ponedjeljak sam počela raditi.  Znala sam da tu nedjelju moramo izdržati bez dojenja za popodnevno spavanje kako bi shvatila kako je došlo do iste promjene kao dan prije i kako bih olakšala Kikijevok mami i mojoj mami koje su se pripremale na nove rutine Milinog uspavljivanja i čuvanja. 
Taj dan puno sam je nosila, a a na kraju je zaspala na meni kao koala dok sam nas ja njihala u ležećem položaju. Nikad neću zaboraviti taj osjećaj. 

To iskustvo dalo mi je snage i motivacije  jer sam vidjela kako se ona brzo prilagodila na  nove promjene. 
Postepeno je došlo do toga da puno lakše, mirnije i duže ima popodnevna  spavanje s mojima, Kikijem ili Kikijevom mamom nego sa mnom. 

Sto je nevjerojatno, ali istinito hahah

Kada spava sa mnom ja doslovno moram biti kraj nje cijelo vrijeme jer se probudi uvijek nakon 10 minuta kada se ja ustanem iz kreveta. Kao da me osjeti....a oni mogu ići na drugi kraj stana, raditi po kući šta god žele i ona im se neće probuditi dva i pol sata....

 

To je vjerojatno zato što smo zaista jako povezane s obzirom na to da je Kiki radio često izvan Rijeke i kada je bio u Hrvatskoj, a još vise se to osjetilo od kada je počeo raditi vani. 

Kada sam ja bila sama s njom za vrijeme popodnevnog spavanja tijekom vikenda onda bi uspavljivanje uključivalo još vise nošenja, grljenja, maženja i spavanja kao koala na mom trbuhu. Naravno da bi nekada popustila kada je bila bolesna ( bila je bolesna dva puta do svoje  treće godine) , kada bih vidjela da joj je potrebno ili u nekim iznimnim situacijama, ali znala sam da ja vikendima moram izdržati bez toga jer će onda mojoj i Kikijevoj mami biti puno teže kada dođe tjedan i njihova uloga uspavljivanja bez dojenja. 


Nakon godinu i pol dana spavanja na bokovima, prebacujući se s jedne strane na drugu hehehe , moram reći kako sam jedva čekala spavanja na leđimma. 
Nisam znala da će to spavanje na leđima zapravo za nas izgledati kao kada koale spavaju zagrljene, a to je nešto o čemu sam toliko sanjala prije....kako je ona najčešće zaspivala na meni, na boku i onda se lagano odmaknula od mene, ja sve do prestanka dojenja nisam imala priliku uživati u onim trenucima kada beba zaspi na mami na trbuhu. 
U tom položaju je nekoliko puta zaspala na Kikiju i taj prozor sam sa oduševljenjem promatrala. Prvi put kada smo zaspale u tom koala položaju ja sam toliko plakala od emocija jer sam u svojim rukama, na sebi, doslovno držala cijeli svoj svijet i kroz glavu mi je prolazilo koliko puta sam ju mazila u trbuhu dok sam bila trudna, a sada je na meni. Nestvarni trenuci. I naravno da sada opet plačem dok o tome pišem hehhe. 

Ona je znala da nakon dolaska s posla ima mene (nekad i dojenje nakon toga u tim iznimnim situacijama)  i to je vjerojatno olakšalo cijeli taj proces. 
Ja sam u tom periodu znala raditi od 7 do 19 sati i doslovno je nekad bilo situacija da bih došla doma, jedva se stigla oprati i presvući...i ona bi zaspala uz dojenje na meni. 
Taj period od 6 mjeseci dok sam ja radila i bila sama s njom dok je Kiki radio godinu dana vani uz povremene dolaske,  bio mi je jedan od najizazovnijih perioda života. 
To je svakako druga tema i o svemu tome bi se dalo puno pisati i na temu izazova kada si sam s djecom doma i kada radiš izvan kuće, a sam si s djecom...kao i o temi želje za poslom i radom, ali u tim izazovnim uvjetima jer si sam, a ne želiš da dijete u tako ranoj dobi nema kraj sebe mamu i tatu....


Ono što također želim naglasiti je da je prestanak popodnevnog dojenja donio nove prilike za vrijemezamamu duže nego što sam tada imala 
jer je tada Mila mogla popodne spavati i s njima, a ja sam za to vrijeme mogla nešto raditi za sebe, biti sa prijateljicama....bilo šta. 
Rekla bih da sam tek tada shvatila koliko je velika razlika u slobodnom vremenu mama koje doje i koje ne doje. Ja sam tek tada u toj dobi shvatila što znači biti duže od 2 i pol sata bez Mile jer sam do tada sve svoje obaveze tempirala na način da je tri sata bio maximum vremena koje smo mi bile odvojene. 


Osim što je prestanak dojenja psihički izazov, uz to je i fizički izazov....

Oboružala sam se Avent gelovima i peršinom u periodu kada smo krenuli u prestanak. 

Organizirala sam si vrijeme na pauzi na poslu za ručno izdajanje u vrijeme njenih popodnevnog dojenja.  Kad kažem ručno izdajanje mislim na samo malo izdajanja doslovno da popusti pritisak. Ne mislim na izdajanje cijele količine koju bi inače jela jer bi time bili u začaranom krugu. 

Najbolje mi je odgovaralo kada sam mogla imati takvo kratko ručno izdajanje pod toplim tušem. 

Kako mi je jedna uvijek bila punija od druge, znala sam da to moram kontrolirati kako mi ta promjena ne bi stvorila upalu. Cijeli taj proces prošao je iznenađujuće dobro i dao mi motivaciju za dalje. 
Znala sam da će potpuni prestanak biti drugačiji od toga, ali mi je to iskustvo dalo dodatnu motivaciju i pozitivu kada sam se pripremala na potpuni prestanak. 

Moja želja je bila dojiti do druge godine, ali da na primjer ona nije tražila noćne podoje zbog zubića, možda bismo prestali i ranije...

U svakom slučaju, ja sam čekala da Kiki bude tu kada se odlučimo na to iskustvo jer sam mogla pretpostaviti da bi mi to puno olakšalo večernju pripremu za spavanje i jutarnje, umorno spremanje na posao. Nisam ju htjela dati svojima i Kikijevoj mami da naprave taj prestanak kao što je to bilo s popodnevnim spavanjem  već sam htjela da joj mi budemo utjeha, da je mi utješimo i da zna da ćemo zajedno proći kroz taj proces.

 

Htjela sam da ona barem donekle može razumjeti što  se događa. 

Htjela sam da same izaberemo dan kada ćemo prestati, a ne da nas iznenade neke nepredvidljive okolnosti, ali upravo su me nepredvidljive okolnosti potaknule da baš u tom periodu prestanemo s dojenjem. 
Naime, krenula je epidemija koronavirusa, a ja sam tada radila na mjestu na kojem su se radila prva testiranja na koronu i bilo me strah da se ne zarazim pa da se onda prisilno ne odvojim od Mile kojoj bi to bio još veći  šok. 
Iako je preporuka WHO  bila da se dojenje nastavi čak i ako se dojilje zaraze ( jer je velika vjerojatnost da je dijete već zaraženo i da mu dojenje može pomoći u psihičkom i fizičkom oporavku), znala sam da je Mila prevelika u smislu zdravstvene procedure u Hrvatskoj i ukoliko bi došlo do mojeg ili njenog boravka u bolnici ne bismo bile skupa.

 Uz to,  nisam htjela propustiti vrijeme koje nam je tada bilo dano jer smo puno vise provodili doma u troje s obzirom na to da sam ja jedan period radila i od doma, da su Kikiju svi letovi za povratak bili otkazani pa nismo znali koliko ćemo i hoćemo li u sljedećim tjednima bili zajedno. 

Tjedan dana prije dana d i prestanka, počela sam joj govoriti kako ćemo cici reci  pa pa jer ćemo još malo dojiti i kako ćemo im na kraju reći hvala na svemu. 

 

Činilo se nekad da me uopće ne sluša, da ne sluša ni naše najbliže kada bi joj tako nešto ponovili ili rekli, a nekad bi se rastužila zbog toga i pogledala me u čudu. Najčešće je takve rečenice potpuno  ignorirala bez ikakve reakcije hahah 

Mislila sam da te rijeci uopće nisu došle do nje i da ništa neće razumjeti, no očito su sve te riječi ipak doprle do nje. 
Taj dan ja sam odlučila da je došao kraj i bila sam odlučna u tome i to je po meni najbitnije jer oni zaista osjete sve naše emocije.

Obukle smo se u suknjice, plesale njen najdraži Orašar balet sa cvjetnim vjenčićima u kosi i onda sam joj na kraju plesanja rekla da ćemo sada ici u sobu  pozdraviti ci ci i da ćemo im reci pa pa i hvala. Bila je jako jako sretna zbog dojenja i uopće nisam znala da li ona shvaća šta se događa hahahha 

Kiki nas je slikao, išle su mi suze cijelo vrijeme, kroz glavu su mi prolazile sve naše zajedničke uspomene na dojenje..od prvog podoja i zlatnog sata do svih izazova koje smo zajedno izdržale...ali držale smo se za ruku i znala sam da je vrijeme za neke naše nove avanture bez dojenja. 

Bila sam iznimno zahvalna sto imamo takvu uspomenu. 

A onda sam joj rekla da ćemo im sada reci pa pa i taj trenutak kada je rekla pa pa cici i hvala neću nikad zaboraviti. To je stvarno bilo nestvarno i sada mi suze idu dok ovo pišem. 
Nakon toga imala je ručak, spavanje bez dojenja i čekali smo da nam dođe nocći da sve započnemo kao i prethodnih dana uz priču. Ovaj put smo joj još dodali opis tog popodneva. 

Misu se sjećaš kako smo popodne rekli pa pa cici i hvala...To smo ponovili nekoliko puta, zagrljene uz nekoliko desetaka sekundi njenog plakanja. To plakanje je iznenađujuće brzo prestalo što je i meni i Kikiju bilo prebrzo. Mislim da je tome doprinijelo  to sto je sigurno osjetila koliko sam odlučna u tome, a imali smo sreću da vrijeme tu noć nije bilo promjenjivo što je također znalo  utjecati  na njena buđenja tako da je tu večer spavala duže i bolje nego inače. 
Zaspala je na meni dok sam ju nosila, a onda je spavala kraj mene. Probudila se nekoliko puta, grlila sam ju, nosila i mazila i davala joj vode. vodu nikad Mila nije tražila ni pila tijekom noći jer je znala da ima dojenje tako da smo s vodom započeli tek u tom periodu.  Tu večer spjela se svaki put uspavati natrag. Ta prva večer prošla je zaista super...Stvarno iznenađujuće super. 

Najteža je bila treća nocć ali mi smo do tada već  prošli taj kritičan početak prestanka dojenja tako da smo znali da ćemo izdržati dalje i da povratka na staro nema i da ćemo uz nošenje, grljenje, maženje, tješenje i koala spavanje izdržati dalje. 

 

Šo se tiče mojih fizičkih promjena moram reci da sam htjela to proći bez lijekova pa sam se pripremila za kratka ručna izdajanja kako bi mi popustio pritisak, stavljanje kupusa u grudnjak hahaha i pripremu ogromnih količina čaja od peršina. Kako je  tih dana bilo jako teško naći namirnice u dućanu, ja sam tek 4i dan uspjela naći svjež peršin i to mi je jedan od najdražih buketa koji sam ikad dobila od Kikija hahah 
Do tada sam čaj radila sa sušenim peršinom. Žlicu sušenog peršina sam stavljala u šalicu kipiće  vode i pustila 10ak minuta. Kada sam nabavila svježi peršin onda sam u šalicu kipuće vode stavljala nekoliko stabljika sa lisćem peršina i isto pustila 10ak minuta. Tih dana  na poslu sam naručivala čaj od mente za koji sam isto čitala da pomaže kod prestanka, a sa sobom sam imala boce čaja koje sam ujutro prije posla radila. Nakon posla sam mijenjala kupus, radila si još čaja i stavljala aventove gelove za umirenje prsa.. 

Sve to mi je pomoglo i doslovno 7i dan s broja 5 koji sam uvijek imala došla sam na skoro dva broja manji grudnjak hahhaha

U mojem slučaju, definitivno je dojenje bio jedan od razloga tog smanjenja i to mi je bilo jako teško prihvatiti na početku. Naravno da postoje gore situacije koje budu razlog smanjenja i sva sreća nije to bio slucaj. Nisam ja izgubila grudi kao što nažalost neke žene izgube kada se doslovno bore za svoj život.
Nisu grudi jedini naš identitet i kada mi je Kiki rekao: ali Hana to se dogodilo jer si ju dojenjem prehranila, te rijeci sam doživjela jako emotivno jer sam shvatila da nema boljeg razloga za smanjenje nego li što je to. I zato sam odlučila da za to stvarno nema veze jer nisam ih izgubila, nego su se smanjile i za to će mi pomoci push up grudnjaci. 
Ovo pišem kako bi pomogla onima koji se možda nadu u sličnoj situaciji ili možda ne očekuju da bi se to moglo dogoditi....
Ovaj dio pišem u smislu koliko i fizičke promjene mogu utjecati na naše mentalno stanje i stanje kada smo zatrpane hormonima tako da sam zato ovo i spomenula u tekstu. Slično kao što se tema strija i debljine provlači kroz period trudnoće. Na neke to ostavi trag,  a neke to zaobiđe. 

Update je da danas, skoro dvije godine nakon prstanka dojenja nosim ponovo br grudnjaka 5 tako daaaaa u mom slučaju sve se vratilo na staro.

Osim te fizičke promjene, tjedan dana nakon  prestanka dojenja, sve je izgledalo kao da nikad nismo ni dojile.  
Bliskost koju smo imale i prije, zadržala se i dalje. I dlaje se uspavljuje na način da se mazi na mojoj ruci. 

I dalje se budila  po noći skoro svaku večer i skoro svakih sat vremena tako da se to kod nas nije promijenilo ni prestankom dojenja...Taj dio je zaparvo bio mentalno najteži jer sam se barem prije prestanka znala barem malo više uspavati zahvaljujući dojenju, a ovako sam ju svako toliko nosila, tješila, grlila i na taj način pokušavala uspavati natrag. 
Još uvijek čekamo tu noć koju će cijelu prespavati, a onda i noć koju ću i ja nakon dvije godine prespavati....

Update od kada sam pisala tekst je da smo tu noć dočekali. 
Otpilike mjesec dana i pol dana nakon prestanka dojenja prespavala je prvu noć uz puno manje buđenja, a kad je imala 2 godine i 2 mjeseca prvi put je spavala bez nas kod Kikijeve mame. 
Nisam ju htjela prije toga ostavljati kod Kikijeve mame ili kod moje na noćnom spavanju jer im nisam htjela priuštiti takvu noć. 
Mi smo se uvijek zezali da bi možda baš kod njih prespavala bez buđenja haha ali stvarno nisam htjela to riskirati. 
Uz to htjela sam da kada dođe do toga, da to bude baš zbog nečeg posebnog i zato smo se na to odlučili kada smo išli na vjenčanje od prijatelja. 
To ljeto imali smo dva vikenda zaredom vjenčanja: jedno je bilo od Kikijevog prijatelja, a drugo od moje prijateljice i to smo baš htjeli proslaviti s njima. 
Inače, njena djevojačka je bila prva večer da sam ja pila alkohol nakon prestanka dojenja i da sam spavala bez nje, a ona je bila s Kikijem doma. 
Nekoliko vikenda nakon bila je s nama na vjenčanju od prijatelja, a nevečer ju je Kiki odveo kod njegove mame  na spavanje. 
O tome smo puno razgovarali s njom i pričali joj kako će joj biti super i to je tada odlično prihvatila. Tada sam prvi put shvatila koliko je i to velika razlika izmđeu mama koje doje i koje ne doje...jer je to bila prva večer kada smo Kiki i ja bili sami, plesali, pričali, bili opušteni...Postoji jedna slika koja nas prikazuje savršeno sretne i opuštene te večeri kada nas je fotograf uslikao bez da smo znali da nas slika. Kada sam vidjela tu sliku zapravo sam tek tada shvatila da smo te večeri tek bili sretni i opšteni na večeri hahahha
Dvije godine i 2 mjeseca nakon poroda...

To je svakako prije svega bio moj zbor, ali svakako nam je svima jasno šta je taj izbor sve sa sobom također donio heheh
Sve bih ponovila opet iznova. Doslovno svaki trenutak. Ništa ne bih mijenjala. 
Sve Kikijeve i moje trenutke nadoknadili smo i još ćemo nadoknaditi...i bit će još vremena i za #vrijemezamamu, 
ali ništa mi ne može biti ni približno važno kao spoznaju koliko je meni i njoj dojenje pružilo. 

Nadam se da će vam ovaj tekst pomoći na vašem putu i držite se. 
Bez mobitela i slušalica ne znam kako bih preživjela naše dojenje i sva silna buđenja i ne micanja iz kreveta dok ona spava kraj mene hehhe 
Netflix, HBO, Youtube i Instagram hvala na svemu.

Vama koji čitate, hvala na čitanju i sretnoooo. Možete vi to. 

hadoka prestanak dojenja2.jpg
Instagram